Leda i labud
Udar niotkuda; još tuku ta veličajna krila
Nad djevojkom koja posrće, bedra miluju njezina
Mrežice tamnih opni, njen potiljak grabi njegova kljuna sila,
Prsa on naliježe na nemoć poprsja njezina.
Mogu li odgurati ti prestrašeni prsti mali
Tu pernatu divotu od bedara koja popuštaju?
I što može tijelo polegnuto bijeloj navali
Nego osjećati tuđe srce pri otkucaju?
Drhtaj tih slabina začinje sjemenom
Srušeni zid, krov, kulu i plamenje
I Agamemnona mrtva.
Tako uhvaćena,
Tako svladana krvlju zračnom nečovječnom,
Da li je uz njegovu moć primila i njegovo znanje
Prije nego je iz ravnodušna kljuna ispuštena.
poem by Vilijam Batler Jejts
Submitted by Dan Costinaş
| Vote! | Copy! | In English | In Spanish | In Italian | In Romanian
